Hrvatska umjetnost druge polovice 20. stoljeća uživa velik ugled u svijetu te je već godinama predmetom interesa kustosa najslavnijeg svjetskog muzeja moderne umjetnosti, newyorške MoMA-e, gdje je upravo u tijeku velika izložba koja povlači paralele između tendencija i izričaja umjetnika iz istočne Europe i Latinske Amerike u razdoblju od 1960. do 1980.

“Hrvatska je mala zemlja s jako dobrim, istinski iznimnim umjetnicima”, kazala je u razgovoru za Hinu viša kustosica izložbe Roxana Marcoci.

Kvaliteta i relevantnost hrvatske umjetnosti danas nije nimalo slabija nego je to bila u razdoblju kojim se bavi izložba “Transmissions – Art in Eastern Europe and Latin America, 1960-1980”, u kojoj je udjel hrvatskih umjetnika vrlo velik, ocijenila je.

“U Hrvatskoj danas postoji cijela generacija umjetnika, znanstvenika i kustosa koji na umjetničkoj i teoretskoj razini propituju umjetnost na način koji je i nama zanimljiv”, istaknula je.

Museum of Modern Art (MoMA) u New Yorku jedan je od najutjecajnijih muzeja suvremene umjetnosti u svijetu, s jednom od najvećih i najznačajnijih svjetskih umjetničkih zbirki.

Na izložbi je prikazano ukupno 300 djela utjecajnih europskih i latinoameričkih umjetnika, od kojih je 150 po prvi puta predstavljeno newyorškoj publici, među kojima i radovi Tomislava Gotovca i Josipa Vanište.

Osim njih dvojice, zastupljeni su radovi Sanje Iveković, Ivana Picelja, Julija Knifera, Miljenka Horvata, Marijana Jevsovara, Ivana Kožarića, umjetničkog kolektiva Gorgone, Studentskog kulturnog centra Zagreb, Brace Dimitrijevića, Dimitrija Bašičevića Mangelosa, Mladena Stilinovića, Gorana Trbuljaka i Borisa Bućana – ukupno oko 40 radova. Sva su djela dio fundusa muzeja.

“Misija je MoMA-e prikupiti najbolje od najboljeg u smislu predstavnika napredne avangardne umjetnosti nekog razdoblja”, pojasnio je kustos Christian Rattemeyer.

Muzej je podijeljen prema pojedinim medijima: arhitektura i dizajn, slikarstvo, fotografija, skulptura, ilustracija, a u svojem fundusu ima ukupno oko tristotinjak radova hrvatskih i umjetnika iz područja bivše Jugoslavije.

Među njima su i djela Mladena Stilinovića i Davida Maljkovića, čije se instalacije mogu pogledati na drugom katu muzeja u sklopu stalnog postava; u fundusu su i djela Mihajla Arsovskog, Zvonimira Goloba, Dalibora Martinisa i drugih, a među najrecentijim je akvizicijama 38 radova Mirka Ilića.

“Nažalost, još nemamo Vojina Bakića, kojeg bismo željeli imati, a nismo zadovoljni ni zastupljenošću generacije hrvatskih umjetnika koji su pripadali grupi Exat51”, istaknuo je Rattemeyer.

Vrhunska profesionalnost i znanstveni interes u širenju zbirke

Proces ulaska umjetničkog djela u fundus MoMA-e dugačak je, mukotrpan i neizvjestan, ističu kustosi. “Godinama redovito pažljivo pratimo što se događa u svakoj pojedinoj zemlji, promatramo umjetnike i njihova djela, nikada se odluka ne donosi na temelju samo jednog pojedinačnog rada”, kazala je Marcoci.

Nakon što primijete rad koji se nečim ističe od drugih, kustosi počinju pozornije pratiti umjetnika, evaluirati njegovo djelovanje tijekom duljeg razdoblja, posjećuju muzeje suvremene umjetnosti u njegovu okruženju, te razgovaraju sa stručnjacima i uspostavljaju kontakt sa samim umjetnikom.

Bitan je kontinuitet kvalitetnog umjetničkog izričaja koji se nastavlja na određenu povijesnu liniju ali i predstavlja važan dio suvremenih trendova, te u konačnici značajno pridonosi umjetničkom nasljeđu neke zemlje, pojasnili su.

“MoMA ima kapacitete, odgovornost i znanstveni interes da svoje akvizicije ne shvaća olako, već da osigura da ono što postane dio njezina fundusa na odgovarajući način predstavlja određene ideje i razdoblja”, kazao je Rattemeyer.

Kustosi stoga pažljivo evaluiraju sve potencijalne akvizicije, uspoređujući na koji se način uklapaju u ono što se već nalazi u fundusu muzeja, te nastoje popunjavati postojeće ‘rupe’ i istodobno širiti doseg kolekcije.

No, čak i kada odluče preporučiti određenog umjetnika za uvrštanje u fundus MoMA-e, to je tek prvi korak administrativnog procesa do realizacije akvizicije.

“Kustosi odabiru, istražuju, procjenjuju i predlažu a nakon kustoske preporuke sastaje se odbor određenog muzejskog odjela u čiji bi fundus djelo trebalo potencijalno ući. Taj interdisciplinarni kustoski odbor donosi na administrativnoj razini konačnu odluku o akviziciji i nije nužno da će prihvatiti prijedlog kustosa”, pojasnio je Rattemeyer.

Od mlađe generacije hrvatskih umjetnika čije bi radove rado vidjeli u fundusu MoMA-e, a koji tamo još nisu zastupljeni, Rattemeyer i Marcoci ističu Andreju Kulunčić, zagrebačku umjetnicu koja u svojim radovima propituje različite aspekte društvenih odnosa i praksi. Njezin je rad iznimno zanimljiv i s njom su već nekoliko puta razgovarali prilikom svojeg posjeta Zagrebu, napomenuli su.

Također su im zanimljivi multimedijalni umjetnici Aleksandar Battista Ilić i Igor Grubić, umjetnički kolektiv WHW, te umjetnički par Iva Kovač i Elvis Krstulović.

“Imamo odlična iskustva s kustosima zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti, koji su se pokazali izvanredno organiziranima i to do točke koju ni sama nisam očekivala; organizirali su nam intervjue s umjetnicima iz čitave Hrvatske te pokazali izvanrednu povezanost i s mainstream i s alternativnom scenom”, kazala je Marcoci.

U Zagrebu su se, među ostalima, susreli s Ivanom Kožarićem, koji ima atelje u MSU-u, što komentiraju kao odličnu ideju koja oživljava prostor muzeja, te s Josipom Vaništom i Kniferovom zakladom. U Hrvatsku su prvi puta putovali 2010., a očekuju da će jednako uspješnu suradnju nastaviti i u budućnosti, dodala je.

Dva kontinenta, slične umjetničke preokupacije

Izložba “Transmissions – Art in Eastern Europe and Latin America, 1960-1980”, otvorena od 5. rujna ove do 3. siječnja iduće godine, kroz 300-tinjak djela iz fundusa muzeja uspoređuje društveno nestabilne situacije u zemljama istočne Europe prije sloma komunizma sa sličnom turbulentnom društveno-političkom klimom u Latinskoj Americi, što će imati značajne reperkusije na umjetničke scene tih zemalja u burna dva desetljeća od 1960. do 1980.

Tematizirajući razvoj i širenje umjetničkih ideja koje su obilježile kulturnu produkciju dvaju geografski udaljenih ali istodobno i po društveno-političkim okolnostima vrlo sličnih regija u navedenom razdoblju, izložba uspostavlja paralelu u razvoju alternativnih mreža distribucije i organizacije, nadilaženja graničnih barijera i režimskih represija, te imperativa radikalnog eksperimenta koji je doveo u pitanje tradicionalno uspostavljene povijesno-umjetničke narative Zapada.

“Naše su istraživačke skupine objedinjene pod inicijativom C-MAP (Contemporary and Modern Art Perspectives), kojima je fokus podijeljen na Aziju, Latinsku Ameriku i istočnu Europu, došle do zaključka da ne samo da su u nekim slučajevima uočljive vrlo izravne osobne poveznice među umjetnicima u istočnoeuropskim i latinoameričkim zemljama, već i da su se u otprilike isto vrijeme bavili sličnim temama na slične načine”, kazao je Rattemeyer.

Fascinantno je da su u trendovima unutar kojih su ti umjetnici djelovali vidljive jasne paralele – bavili su se istim stvarima a da pritom uopće nisu znali jedni za druge, dodao je.

Budući da MoMA ima dugu tradiciju praćenja i uključivanja u svoj fundus djela latinoameričkih umjetnika, a daleko manju s onima iz istočne Europe, u proteklih je desetak godina došlo do intenziviranja aktivnosti u pogledu okretanja toj regiji, pri čemu su se te veze počele još više otkrivati, dodao je Rattemeyer.

Velika zastupljenost hrvatskih i jugoslavenskih umjetnika

U izložbu posjetitelje uvode upravo djela Ivana Picelja (plakat za Nove tendencije 2 iz 1963.) i Julija Knifera (Meandar br. 5, 1960.), predstavljena uz bok drugih istaknutih umjetnika promatranog područja koji se bave umjetničkim praksama koje obuhvaćaju sve, od geometrijskog apstraktnog slikarstva do kinetičkih svjetlosnih instalacija.

“Jugoslavija je bila jedina socijalistička zemlja koja je prihvatila apstrakciju kao službeni umjetnički izričaj. Ovaj prvi dio izložbe tematizira reanimaciju apstraktnih jezika u poslijeratnom razdoblju, gdje su jugoslavenski umjetnici izrazito snažno zastupljeni upravo zbog drugačije državne ideologije u pogledu toga kako bi slika trebala izgledati”, pojasnio je Rattemeyer.

Postav tog dijela izložbe proizašao je iz vrlo utjecajne izložbe “Art Abstrait Constructif International” održane u Parizu 1961.-62. i, konkretno, Kniferovo platno još uvijek nosi naljepnicu s te izložbe.

“Kombinacija predstavljenih umjetnika daje nam jasniju sliku umjetničkih kretanja toga vremena, početka 60-tih godina prošloga stoljeća, kada je u Parizu vrlo intenzivan dijalog umjetnika koji grade na nasljeđu apstraktnog slikarstva”, kazao je Rattemeyer.

Ključna transformacija zajednička latinoameričkim i istočnoeuropskim umjetničkim scenama navedenog razdoblja je usvajanje antiinstitucionalnih gesta: skepticizam prema vlastima, uključujući onaj usmjeren na umjetnost samu, koji je naglasio kreativnu produkciju izvan tržišnog konteksta.

Eksperimentiranjem geometrijskim kompozicijama, monokromatskim površinama i pokretom, a često i optičkim iluzijama, umjetnici su istraživali međuigru crnog i bijelog, boje i svjetla, čime su jačali iskustvenu percepciju i generirali novi odnos između umjetničkog djela i promatrača.

Velika akvizicija “antičasopisa” Gorgone

Drugi dio izložbe objedinjuje djela “anti-umjetničkih” grupa među kojima su i zagrebačka Gorgona (1956.-66.) te slovenski OHO (1966.-71.), labavo povezanih kolektiva nezavisnih umjetnika koji su djelovali izvan službenih kulturnih politika kroz umjetničke procese usmjerene na vježbe, igre, okupljanja, šetnje, alternativnu glazbu, filmove, performanse i “anti-umjetničke” časopise.

“Rezultat naših učestalih putovanja u Zagreb, gdje smo se susreli s Ivanom Kožarićem koji je bio jedan od članova Gorgone, jest akvizicija čitavog serijala antičasopisa ‘Gorgone’, koji je tu predstavljen u cijelosti, ponajviše s naslovnicama Josipa Vanište. To ukazuje na vrlo međunarodnu prirodu tog antiumjetničkog kolektiva”, istaknula je Marcoci.

Značajno je zastupljen i Mangelos, čiji globusi-manifesti i serija slika, fotografija, crteža, dominiraju prostorijom.

“Ova prostorija bavi se antiumjetničkim tendencijama među nizom kontrakulturnih intelektualno nezavisnih kolektiva ne samo u tadašnjoj Jugoslaviji već i tadašnjoj Čehoslovačkoj, te Venezueli i drugdje. Vidljiv je veliki naglasak upravo hrvatskih autora”, napomenula je Marcoci.

Četiri ključne točke

Četiri su točke izložbe na kojima hrvatski umjetnici posebno dolaze do izražaja a sljedeća među njima je galerija koja se bavi novom generacijom umjetničkih aktivista, pionira izvedbenih i video umjetnosti koji su stvarali djela interkulturalne važnosti s posebnim fokusom na vizualni prikaz žene u službenoj kulturi.

Svoj su umjetnički izričaj gradili na eruptivnoj snazi raširenih studentskih prosvjeda 1968., praćenih socijalnim nemirima diljem svijeta i drugim valom feminističkog pokreta, istaknuli su kustosi.

“To je velikim djelom vidljivo upravo među studentskom populacijom socijalističke Jugoslavije pri čemu su osobito važnu ulogu odigrale žene”, kazala je Marcoci.

Među njima se ističe Sanja Iveković, čija se foto-priča “Dvostruki život” (1975.-76.) bavi ženama u stvarnom životu i prikaza žena u časopisima. “Njezine fotomontaže suprotstavljaju prizore nje same iz privatnih albuma i fotografije iz ženskih časopisa gdje su vidljive sličnosti poza, pri čemu vrlo često privatne fotografije datiraju iz nekog ranijeg razdoblja. Time Iveković želi ukazati na određeni fikcionalni element i u osobnom i u javnom ženskom identitetu”, kazala je Marcoci.

Zastupljen je i rad hrvatskog umjetnika Tomislava Gotovca, koji je umjetnost koristio kao oruđe za postizanje promjene – pokazujući svojim golim performansima iskorak iz tvrdolinijašog društvenog konformizma.

“Postavljena nasuprot djelima umjetnika iz drugih zemalja, uvrštena djela ukazuju ne samo na konstruktivni okvir unutar kojega su ti umjetnici djelovali, već i na neku vrstu životnog stila ‘treće vrste’ koji je postojao u tadašnjoj Jugoslaviji, a koji je posve drugačiji od onoga u ostatku istočne Europe utoliko što je tamo bilo moguće prizore jugoslavenske socijalističke stvarnosti proširiti, primjerice, slikom Coca-Cole”, dodala je Marcoci.

Napredne konceptualne prakse

U 70-tim godinama prošloga stoljeća umjetnici su sve više počeli svoja djela premještati u javne prostore, dodatno testirajući granice između umjetnosti i života i rušeći nametnute pozicije umjetnika i promatrača. Tu se ističe Braco Dimitrijević, čiji se višegodišnji projekt “Slučajni prolaznik kojeg sam sreo” sastojao od postavljanja velikih fotografskih portreta anonimnih ljudi na billboardove diljem Zagreba i na javnim trgovima, ranije rezerviranih za fotografije maršala Tita i visokih partijskih dužnosnika.

“Evidentne su brojne različite umjetničke metode i eksperimenti kojima su se služili umjetnici i u Beogradu i u Zagrebu baveći se pitanjem što sve predstavlja umjetnost u javnim prostorima. Prisutno je puno humora, koji se inače ne nalazi svugdje, neka vrsta koncepcionalizma, ali i skromnosti umjetničkih sredstava kojima raspolažu”, kazao je Rattemeyer.

Izložba se također bavi konceptualnim umjetničkim praksama sazrelima u razdoblju intenzivnih političkih previranja, te njihovom sposobnosti širenja zadanih granica različitih umjetničkih medija i povezivanja informacija s praksom.

“Oni se do određene mjere bave redefinicijom pitanja što čini umjetnika – tko je umjetnik, a tko promatrač, pritom se suprotstavljajući ustaljenim definicijama”, napomenula je Marcoci.

Dio izložbe posvećen je i raznim aspektima popularne umjetnosti kao reakcije na pojačanu dominaciju američkog pop-arta i raširene medijske kulture podređene imperativu tržišnog natjecanja: veliki je naglasak na izvanrednoj umjetničkoj produkciji plakata napravljenih za kulturne događaje u filmu, kazalištu, glazbi, umjetničke festivale i politička događanja.

Najbliži američkom pop-art mainstreamu i velikom Andyju Warholu u Hrvatskoj je Boris Bućan, kazao je Rattemeyer, te su i dva njegova plakata uvrštena u izložbu.

“Pogledamo li konceptualne prakse toga vremena – kraja 60-tih i početka 70-tih godina prošloga stoljeća – u Sjevernoj Americi i zapadnoj Europi, te ih usporedimo s onima u tadašnjoj Jugoslaviji, vidljive su brojne paralele u gotovo svim umjetničkim praksama”, napomenuo je.

Piše: Gea Vlahović

(Hina)